Errror

Opis bloga
Moja će me bezvoljnost dokrajčiti. Jedina stvar koju radim je pisanje. Obožavam pisanje, ali ne znam, valjda sam prestrog prema sebi (barem tako drugi govore) jer mislim da nisam dovoljno talentiran da bi se time počeo profesionalno baviti. Procijenite vi. I da, još nešto radim u slobodno vrijeme. Čitam knjige i razmišljam. Provodim cijele dane za stolom pijući kavu, pušeći bijeli Walter i razmišljam. A o čemu? O stvarima. OK, bit ću konkretniji. Koji je smisao života? Dali život ima smisla? Tko sam ja? Što se krije u mojoj kaotičnoj podsvijesti? Istina? Laž? Ja sam arheolog na bezgraničnim metafizičkim nalazištima. Kažem bezgraničnim zato jer ljudska mašta nema granica. Stvaram nove teorije i proširujem ih. Stvorio sam svoju vlastitu religiju ("Vjerujem u svoje neznanje, a ni u to."). Ne vjerujem u ništa nadiskustveno jer je to nužno laž zbog toga jer mi ne znamo i ne možemo ma koliko intuitivni bili, znati više nego što možemo znati. Ograničeni smo našim iskustvom. Naš je riječnik ograničen našim iskustvom. Ono što mislimo možemo opisati s riječim, a ako mislimo na nešto nadiskustveno upotrebljavamo riječi kao "nešto", "nedefinirano", "nadiskustveno", riječi bez značenja stvorene upravo zato da bismo njima izrazili ono što ne možemo spoznati. Njihovo je značenje "ništa". Što je Bog? Riječ od tri slova. A toliko je ljudi koji su sluge te jedne jebene riječi. Religije dobivaju svoje sljedbenike metodom uvjeravanja. Njihov je cilj uvijeriti ljude da nešto postoji do te mjere da oni odbacuju ikakvo razmišljanje o tome u šta vjeruju i kako razmišljaju jer za njih to postaje istina koju se ne može pobiti, a ne može se pobiti upravo zato jer ju se ne može spoznati. Paradoks nad paradoksima. Naravno, spoznati ćemo ju kada će se viječno isključiti naša svijest i kad budemo trunuli i pretvarali se u prah dva metra ispod zemlje. Onda, tek onda, kada će naša "duša" otići u Kraljevstvo nebesko ili u pakao. "Budite oprezni, nemojte griješiti jer ćete završiti u paklu." - prasnuše svi u smijeh. Vjernici su stado imobiliziranih stvorenja koji smrtno strahuju i bezuvjetno ljube. Ali dosta o tome... Ajmo malo o meni. Ja, osamnaetogodišnji homo sapiens sapiens, živim i dosadno mi je. Jako dosadno. Vodim život koji nema smisla. Probudim se i idem spavati. Između nema ničega. Nekad sam mrzio sebe, više ne. Onda sam bio na rubu samoubojstva, sada sam dovoljno sretan da ni ne pomišljam više na to. Poistovjetio sam se sa Harryem Hallerom - glavnim likom Hesseovog romana "Stepski Vuk", pa ako je netko čitao znat će. Opisati ću nas u par rečenica. Razarajuća i mučna nas monotonost ubija i ne trpimo ju više. Ne trpimo više one prosječne, zadovoljavajuće dane ispunjene rutinskim radnjama. Težimo za senzacijom, za nekim ekstremnim osjećajem bilo on ugodan ili bolan. Kad si ne možemo udovoljiti nanosimo si bol. Živimo što je dalje moguće od civilizacije i nastanili smo se u najveću dubinu samoće. Ne podnosimo malograđansku blesavost. Umjetnici smo i istraživači. Nemamo planova, nemamo cilja. Jednostavno putujemo, plivamo kao vođeni nekom laganom riječnom strujom. Nekad joj prkosimo, nekad pustimo da nas slobodno vodi u nepoznato i živimo...

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Internet Monitor